Atlantida
Sadržaj:1. Uvod
2. Iz Platonovih dijaloga Timej i Kritija
3. Antička slika svijeta
4. Srednjevijekovna slika svijeta
5. Povijest Zemlje
6. Klima sjevernog Atlantika u kvartaru
7. Kataklizma plutajućeg otoka
8. Žarište i uzrok katastrofe
9. Posljedice udara asteroida
10. Stari zapisi
11. Potomci Atlantinjana ili kultura je preživjela
12. Zaključak
13. Literatura
Prije otprilike dvije i pol tisuće godina, grčki filozof Platon postavio je zagonetku čije se rješenje još uvijek ne nazire, te ne prestaje biti izazov za brojne znanstvenike. Grčki filozof Platon rođen je 427.g.pr.Krista u Ateni ili Egini, a umro 347.g.pr.Krista u Ateni. Poticao je iz otmjene atenske obitelji. U svojim je mlađim danima pisao tragedije. U prvo ga je vrijeme filozofiji podučavao Kratil, a kasnije Sokrat, čiji je najvjerniji učenik bio osam godina, sve do njegove smrti. Sokrata, koji je imao na njega odlučan utjecaj, upoznao je u svojoj dvadesetoj godini. Proputovao je kroz Euklidu i Megaru, Kirenu u Egiptu, Siciliju i Italiju. Povratkom u Atenu oko 387.g.pr.Krista osnovao je akademiju i nakon još nekih putovanja do Sicilije potpuno se posvetio filozofiji. Da li je njegova priča o izgubljenom otoku Atlantidi izmišljena, ili iza napisanih dijaloga Timej i Kritija postoji određena povijesna stvarnost? Platonov Timej i Kritija sadrže kroniku Atlantide. U tim dijalozima grčki filozof je uvijek govorio kroz druge ljude, a za Atlantidu je govornik bio Kritija Mlađi, sudrug filozof i stari rođak, koji je tvrdio da ima određeno znanje, iz neupitnih izvora, o prošlom postojanju ogromnog kontinenta, “većeg od Libije i Azije zajedno”, na samom rubu poznatoga svijeta. Ovdje Libija ima značenje teritorija koji se nalazi zapadno od Egipta do Gibraltara, a Azija je današnja Mala Azija.
Platon je često ilustrirao svoje ideje pričama koje je crpio iz bogatog fundusa grčkih mitova, i premda ih je slobodno prerađivao u svojim dijalozima do sada nije dokazano da je u potpunosti izmislio bilo koji od svojih izvora. Postavlja se ključno pitanje: da li je Platon imao izvor za svoje tvrdnje o Atlantidi? Neke ideje da je Platon pripovijest izmislio zajedno s uvaženim izvorima s kojima ju je prikladno povezao čine se malo nerazboritom. U vrijeme kada je Platon zapisao svoju priču Kritija i Sokrat su već sigurno bili mrtvi, ali prijatelji tog društva čini se da su još bili živi. Je li on imao toliko smjelosti da Kritiji pripiše takve fantastične tvrdnje kada je, najvjerovatnije, bilo još uvijek živih mislilaca koji bi ga mogli uhvatiti u laž? Isto tako ideja da bi Platon upleo tako cijenjenu i poznatu osobu poput mudraca Solona u skandaloznu zbrku, čini se vrlo malo vjerovatnom. Kada se sve to uzme u obzir, može se zaključiti kako je Platon bio iskren kada je iznio priču o Atlantidi za svoje buduće čitatelje. Naravno to opet otvara novi niz pitanja. Uz nedostatak arheoloških dokaza iz središnjeg Atlantika, smrtna je rana za literarnu interpretaciju koju je dao Platon i odbojnost arheologije prema Atlantidi počiva na jednom opće prihvaćenom učenju: isključeno je da je prije 12000 godina postojala tako visokorazvijena civilizacija kakvu nam opisuje Platon.
Bilo da zamislimo Atlantidu kao veliki kontinent ili kao manji ili veći otok, Azori bi mogli biti uključeni u tu sliku. U većini slučajeva Platonovi se izvori mogu identificirati, no u slučaju Atlantide, to se do sada nije s većim uspjehom postiglo, pa mu iz tih razloga skeptici pripisuju da ju je izmislio. Pokušaj da se opravda Platon kroz pronalaženje arheoloških ili geoloških dokaza zahtjeva vlastito uvjerenje kako veliki filozof nije lagao.
Priča dolazi indirektno od Solona, zakonodavca, velikog državnika i najbogatijeg čovjeka drevne Grčke, koji je oko 560 g.pr.Krista boravio u Egiptu. Hijeratičko (svećeničko) vijeće božice Neith od Saisa, zaštitnice učenja, povjerilo je Solonu da su njihovi arhivi stari tisućama godina. Ti zapisi govore o kontinentu s one strane Heraklovih stupova, koji je potonuo oko 9560.g.pr.Krista. Priča je tada prešla od Solona preko Dropida i Kritije Starijeg do Kritije Mlađeg, a od njega oko 400.g.pr.Krista do Platona.
Platon ne zamjenjuje Atlantidu s Amerikom, s obzirom da izričito kaže da zapadno od Atlantide postoji kontinent. On govori o oceanu preko Heraklovih stupova (Gibraltarskog tjesnaca) i naziva Mediteran “samo lukom”. Upravo u taj ocean on stavlja otok-kontinent veći od Libije i Azije zajedno.
U središtu Atlantide postojala je plodna ravnica zaštićena planinama od sjevernih vjetrova. Klima je bila suptropska i Atlantiđani su dva puta godišnje kupili ljetinu. Zemlja je bila bogata mineralima, metalima i poljoprivrednim proizvodima. Otok je bio središte bogate trgovine i velikog prometa. Industrija, obrt i znanost su cvjetali na Atlantidi. Ponosila se mnogim lukama, dokovima i kanalima za navodnjavanje. Platonovo spominjanje luka, brodova i trgovačkih veza s vanjskim svijetom indicira rabljenje prekooceanskih brodova. Vladari te zemlje vladali su čvrsto nad ljudima i zemljom na svom otoku i duboko u Europi i Africi.
Atlantida je bila vlasništvo Posejdona, boga mora. Posejdon se zaljubio u Kleito i sagradio je na sredini otoka hram, te je nastambu okružio prstenovima zemlje i vode da bi je zaštitio. Zgrade su bile izgrađene od crvenog, bijelog i crnog kamena, a Posejdonov hram je bio okružen zlatnom ogradom, zidovi od srebra, a zgrade ukrašene zlatnim ornamentima. Tu su kraljevi Atlantide održavali svoje skupštine. Kraljevi su bili potomci Posejdona i Kleito koji su podijelili otok, a najstariji Atlas, prvi kralj Atlantide, imao je kontrolu nad središnjim gradom na brdu i okolnim područjem. Izvan grada ležala je plodna ravnica okružena kanalom koji je služio za skupljanje voda sa planina kojom se navodnjavala ravnica. Ravnica je sa vanjskim rubovima otoka bila povezana mostovima na kojima su bile kule i vrata. Na sjeveru otoka su bile planine koje su sezale do neba. Na obroncima šarali su plodni pašnjaci, jezera i sela. Na temelju Platonovih podataka Atlantida je imala brojnu i organiziranu vojsku i mornaricu koja je omogućila kraljevima Atlantide da prošire svoju moć preko mora do našega svijeta.
Na temelju podataka koje nam Platon daje može se u grubim cratama izračunati da se vojska sastojala od 480000 pješaka, 120000 konjanika, 10000 teških i 60000 lakih borbenih kola s ukupno 160000 momaka i 240000 mornara. Dolazimo do brojke od oko milijun ljudi pod oružjem. Samo velika ravnica na jugu imala je, sudeći prema Platonovim navodima, površinu od oko 200000 četvornih kilometara. U njoj je živjelo marljivo ratarsko stanovništvo s navodnjavanim vrtovima, pa se iz toga nadalje može preračunati da je ukupno stanovništvo brojalo najmanje dvadeset ili, vjerovatnije, četrdeset milijuna duša. Čini se da je narod otoka živio u dvije epohe. U prvoj su se ponašali blago i mudro, te dijelili narav svojih božanskih predaka. Posjedovali su istinski veliki duh koji je sjedinjavao pravičnost i mudrost. Prezirali su sve osim vrlina, nisu ozbiljno uzimali posjedovanje zlata i druge imovine koja im je izgledala teretom i nisu bili zatrovani luksuzom. Ljudi Atlantide cijenili su drugarstvo i prijateljstvo više od bilo kakvog materijalnog posjedovanja i bogatstvo ih nije lišavalo njihove samokontrole. U drugoj epohi, Platon nam govori o moralnom padu Atlantiđana, kada su prevladavali pohlepa i egoizam. Božanski dio njihove prirode s vremenom je degenerirao, te su konačno bili zatrovani pohlepom i zavišću. Atlantiđani su već tada bili gospodari više od polovice Sredozemlja i odlučili su da bi Grčku, Egipat i preostale slobodne zemlje trebalo porobiti. Prešli su u naš svijet s ogromnom vojskom, ali nisu izvojevali pobjedu na brzinu jer su poraženi pred Atenom.
Što se kasnije događalo poznato je s puno manje detalja jer je Platonov glavni dijalog Kritija ostao nedovršen, no iz kratkog sažetka u tekstu Timej doznajemo kraj. Uviđajući da je časna rasa bila u najbijednijem stanju i da su divljački navalili na čitavu Europu, Afriku i Aziju, Zeus im je nanio strašnu kaznu. Zeus je na njima iskalio svoj bijes i u potpunosti uništio njihovu civilizaciju. Atlantidu su potresli snažni potresi i potopi, i potom je, u jednome groznom danu i jednoj užasnoj noći otok nestao u morskim dubinama. Iz tog razloga je more u tom području nepristupačno i neprohodno, jer se na tom putu nalaze velike mase mulja i blata potonulog otoka.
U razdoblju antike, u mnogim velikim gradovima, a pogotovo u svjetskom središtu, Aleksandriji, osnivale su se učene škole koje su vladale svim enciklopedijskim znanjima poznatim u ono vrijeme. Te su škole uspostavile hijerarhiju s neprikosnovenim dogmama, nimalo drugačije nego što stvari stoje i danas. Među takve neosporne činjenice pripadala je i predodžba o zemljinoj ploči, kao Svijet živih, što pluta usred Oceana, Carstva mrtvih. Iz toga se lako može zaključiti kako je Solonu i Platonu teško padalo pisati o takvoj temi. Možda su upravo stoga odlučili da sve svoje spoznaje iznesu napismeno tek onda kad su zašli u posljednje godine života. Mogla se lako predvidjeti odbojna reakcija suvremenika. Ponajprije, tu je bio, poput prokletstva težak, negativni sud velikog Aristotela koji se prenosio dalje tijekom stoljeća i koji je na taj način označio Platona kao utopista. Rijetki su bili oni koji su se usudili javno suglasiti s Platonom.
Zemljovid antike označavao je Europu, Aziju i Afriku, Sredozemno more i Olimp kao središte nebeskih bogova. Na zapadu je zemljina ploča završavala Heraklovim stupovima, na sjeveru u boravištu Himera i Arimapsa, na istoku je s one strane Perzije bilo prebivalište Indijanaca, a na jugu se završavala kod Etiopljana. Nil je izvirao između Krofti i Mofti, a Ister (Dunav) je protjecao kroz Europu iz boravišta Kelta. Maiotus (Kaspijsko) more je bilo na istoku spojeno s Oceanom. Sa svih strana svijeta u poluotoke isjeckanu Zemljinu ploču zapljuskivao je Ocean. U toj slici svijeta nije bilo mijesta za još jedno kopno na zapadu s one strane Atlantika, pa ipak Platonovo izvješće o Atlantidi sadržavalo je prvu povijesnu vijest o njemu. Njegovo kazivanje u potpunosti je proturiječilo tradicionalnim shvaćanjima. Opis koji on daje o zapadnom Atlantiku nije nimalo mitski već potpuno realan. Nasuprot tome, nijedan helenski mislilac ne bi došao na ideju da s one strane oceana postoji kontinent kojeg naseljavaju ljudi, tako da Platonovo kazivanje proturječi ne samo zemljovidnim znanjima već, također i osnovnim kozmološkim nazorima klasične antike.
Srednjevjekovna slika svijeta
Srednji vijek predstavlja, što se tiče teme o Atlantidi, potpunu prazninu. Gubitak zanimanja bio je dvostruko utemeljen. Prvo je tu neosporni autoritet i najveći filozof Antike, Aristotel i spomenuto mišljenje, a drugi se nalazi u samoj priči o nepoznatoj zemlji. Naime, priča za Krščanski Srednji vijek sadrži paradoks, a to je postojanje nečega prije nego je ustvari sve stvoreno. Veliki rat između ljudi s ove i one strane Heraklovih stupova dogodio se otprilike 9000 godina prije posjeta Solona Saisu, dakle preračunato na naš sustav vremena, oko 9600. g.pr.Krista. Rat se završio, kako je upamćeno, s onim strašnim potresom koji je također razorio otok Atlantidu. Krščanski Srednji vijek ima, međutim, svoje računanje vremena, koje polazi od apsolutnog početka svijeta na dan Stvaranja. Preuzeto iz Biblije, dobilo je time punu težinu Božje objave. Tada se još previše doslovce tumačilo što piše u Bibliji. Židovi su računali svoje godine od trenutka nastanka svijeta, a u Knjizi postanka svijet je stvoren 5508. g.pr.Krista. Protiv ovoga nije bio dopušten nikakav prigovor.
I sada stojimo pred zaprepaštujućom činjenicom, da je u jednom antičkom izvješću, već od mudrog Aristotela osporavanom, naveden datum koji zazire u vrijeme od 4000 godina prije stvaranja svijeta. Uz sve to, tu je i podatak da je u to vrijeme kad je Zemlja bila “pusta i prazna“, usred Atlantika, postojao otok s visoko razvijenom kulturom. Takvo proturječje Bibliji rezultira samo jednom reakcijom: prokletstvo i osuda tog teksta. Čovjek koji je razbio okvire antičke i srednjevjekovne slike svijeta utemeljivši novu epohu bio je Đenovljanin Kristof Kolumbo, koji je tražeći Indiju našao Ameriku..
Povijest Zemlje
Pretpostavka da je jedan tako veliki otok kao Atlantida nestao "u jednom jedinom strašnom danu i jednoj jedinoj užasnoj noći" proturječi stavovima takozvane mirne geologije, koja bi i prihvatila činjenicu da je neki atlantski, premoščujući kontinent (za koji postoje čvrsti dokazi) postepeno tonuo tijekom tisućljeta. Ipak, danas prevladava gledište koje dopušta mogućnost pojave izvanredno rijetkih kataklizmi. Uz to proizlazi da teorija o Atlantidi odgovara konvekcijskoj teoriji, teoriji o geotektonskim pločama, kao i posebno, revolucionarnom učenju Alfreda Wegenera o pomicanju kontinenata. Tisućljetno međusobno gibanje blokova Sjeverne i Južne Amerike, Europe i Grenlanda, kako je Wegener pretpostavljao, doista je mjerenjima i ustanovljeno. Ono vodi postepenom širenju Atlantika, što znači da je Atlantik ranije morao biti uži, a još prije toga nije ni postojao, odnosno svi su kontinenti bili međusobno spojeni u jedan, prakontinent. Ovakav prikaz nekadašnjeg prakontinenta upadljivo podsjeća na prastari mitološki izgled o Zemljinoj ploči koja je opkoljena oceanom. Vjerovatno je da su Amerike s jedne, i Europa i Afrika s druge strane još mnogo prije tercijara, zaista činile jedno kopno.
Za pitanje Atlantide od bitnog je značenja kako je tekla vanjska crta razdvajanja. Tu graničnu crtu razdvajanja mogao je A. Wegener u pojedinostima samo naslutiti, ali ne i sa sigurnošću iznova ustanoviti ili čak dokazati. Liniju razdvajanja predstavlja Atlantski greben. To je ustvari pukotina u zemljinoj kori koja se nakon razdvajanja kontinenata napunila magmom. Greben je ostao na istom mjestu dok se kontinenti udaljavaju od njega, i to Amerike nešto brže, a Euroazija s Afrikom nešto sporije zato jer su masivniji. U južnom Atlantiku pristaju dobro, uz Atlantski greben, ploče Južne Amerike i zapadne Afrike, a na sjeveru dobro se uklapaju blokovi Skandinavije, Islanda i Grenlanda. Kontinentalni pragovi se dobro poklapaju sve do jednog mjesta između Floride na jugu i rta Hatteras na sjeveru. Da li je na ovom mjesu na prakontinentu bilo neko unutarnje more ili što je vjerovatnije, da je ovdje nekad bila zemlja koja se jednom kasnije prilikom pomicanja ili zbog neke prirodne kataklizme odlomila i potonula. S Atlantskog grebena pružaju se prilično upadljivo raspoređeni, poprečni pragovi poput grana nekog stabla. Oni ustvari predstavljaju i daju sliku brzine i smjera pomicanja kontinenata.
Klima sjevernog Atlantika u kvartaru
Dokazano je da je klima cijelog sjevernog atlantika u doba kvartara bila izrazito hladna s ledenim pokrivačem sjeverno od Engleske i Labradora. Tamo gdje se ledeni pokrivač najduže zadržao ostao je nanos šljunka poznat kao čelni morenski pojas. Sjeverozapadna Europa nije imala nikakvih klimatskih pogodnosti u odnosu na istočne obale Sjeverne Amerike. Kontinenti su bili zaleđeni sve do pedesetog stupnja sjeverne geografske širine. Trajni led mogao se održavati samo ako je prosječna godišnja temperatura zraka bila ispod točke ledišta, uz preduvjet da su temperaturne razlike tijekom godišnjih doba male. Čelne morene nagomilavale su se po vanjskom rubu ledenog pokrivača, na granici oko točke smrzavanja, nešto malo ispod ili pak nešto malo iznad. One ukazuju na višestruke klimatske promjene širih razmjera do kojih je dolazilo tijekom kvartara, kada su se izrazita ledena doba smjenjivala s međuledenim i takozvanim interstadijnim epohama. Tijek morenske granice daje nam zadovoljavajuće dobar uvid u raspored diluvijalne klime. Na osnovi toga možemo o klimi kvartarnog razdoblja donositi vrlo precizne zaključke isto kao što možemo zaključivati o današnjoj klimi na osnovi položaja sadašnjih nultih izotermi. Shematska rekonstrukcija zaleđenosti jasno bi pokazala da se kvartarna nulta izoterma protezala bitno drugačije od današnje kvintarne nulte izoterme. Kvarternoj nultoj izotermi nedostaje visoko ispupčenje prema sjeveru Europe.
Današnje ispupčenje nulte izoterme prema sjeveru je poklon paket Golfske struje. Golfska struja nastaje kao zapadno strujanje toplih tropskih voda između zapadne Afrike i Južne Amerike, teče gonjena istočnim pasatom u Karipsko more i Meksički zaljev, ondje zakreće i napušta sjeveroameričku istočnu obalu kao topla istočna struja koja preko azorskog akvatorija i Britanskog otočja stiže sve do sjevera Norveške. Mogli bismo si postaviti pitanje zašto Golfska struja tijekom čitavog kvartara nije dolazila do sjevera Europe. Odgovor bi bio, ili da tada Golfska struja nije ni postojala, ili da je tekla nekim drugim smjerom. Pošto je Golfska struja u svezi sa atmosferom (puhanje istočnog pasata iznad nižih i zapadnog pasata iznad viših geografskih širina) i rotiranjem Zemljine kugle, a kugla je rotirala i u vrijeme kvartara, moglo bi se reći da je Golfska struja stara koliko i Atlantik. Oceanografske prilike tijekom kvartara bile su slične današnjim, s izuzetkom pada morske razine za stotinjak metara što nije imalo nekog primjetnog utjecaja na Golfsku struju. Činjenica je, da je Golfska struja tekla i tijekom kvartara, ali nije dolazila do sjevernih obala Europe kao danas. Na temelju toga ne može se izvući nikakav drugi zaključak, ako se izuzmu neki kozmički utjecaji, osim da je Golfska struja bila zaustavljena usred Atlantika i tako promjenila svoj smjer.
Današnja pomorska karta Atlantika pokazuje da takva zapreka više ne postoji. Ali reljef Atlantika nam pokazuje Atlantski greben, a posebno širinu i visinu tog grebena oko 30 stupnjeva zapadne i 40 stupnjeva sjeverne širine. Pokazuje se jedan brijeg širine 300 do 400 km na dubinskoj liniji 4000 metara. Najviši vrhovi toga brijega strše i danas iznad morske površine. To su Azorski otoci. Kad bi se samo na trenutak spustila razina mora za oko 3000 metara pred nama bi izronio otok usred Atlantika i što je najvažnije stajao bi točno na putu Golfske struje prema sjeveru Europe. Otok bi priječio prolaz morske struje, te bi ona okrenula prema jugu pa natrag prema zapadu i tako bi se vrtjela ukrug okolo Sargaškog mora. Kao što možemo zamisliti spuštanje razine mora da bi otok bio vidljiv, isto tako možemo zamisliti da je taj otok postojao ovdje tijekom tercijara i onda u nekoj iznenadnoj kataklizmi, već prije spomenutoj, potonuo za oko 3000 metara i napravio slobodan put Golfskoj struji prema sjeveru Europe i omogućio odleđivanje njenih obala. Možemo dakle reći da se klima dramatično promjenila u kvartaru, a suglasnost suvremenih geologa i paleontologa smještaju taj događaj oko 10000 g.pr.Krista. I sad se može, ono što je egzaktno potvrđeno, mirno usporediti s onim što nam je Platon ispričao u svom kazivanju o Atlantidi. Ponovo spomenimo lokaciju: "... pred tjesnacem koji vi nazivate Heraklovi stupovi, jedan otok veći od Azije i Libije zajedno, a odatle se moglo prevesti do drugih otoka, i s njih na cijelo kopno nasuprot otocima koje je okruživalo more ...".
Prema navodima Platonova teksta, "otok pred tjesnacem", dolazi u obzir samo azorsko područje i ni jedno drugo mjesto unutar sjevernog Atlantika. Ispitivanjem reljefa morskog dna dolazimo do površine potonulog otoka od oko 400000 četvornih kilometara. Iz Platonovih kazivanja saznajemo da je samo površina velike ravnice na otoku bila 3000 puta 2000 stadija (jedan stadij iznosi 185 metara), tj. oko 200000 četvornih kilometara. Ako uzmemo u obzir da je osim plodne doline, na otoku bilo i planinskih područja, onda se navodi, "otok veći od Azije i Libije zajedno", poklapaju s veličinom otoka. Sada možemo usporediti i vrijeme događaja. Razgovor Solona i svećenika Saisa vodio se oko 570.g.pr.Krista, a prema predaji Atlantida je potonula oko 9500. g.pr.Kriasta. Ta godina se može jako dobro uklopiti u godinu kada je, po procjeni današnjih stručnjaka u geologiji i paleontologiji, došlo do dramatičnih promjena u klimi sjevernog Atlantika
Kataklizma plutajućeg otoka
Za geologa ne postoji ništa normalnije i uobičajenije u povijesti Zemlje nego nestanak kontinenta pod oceanom. Takvi su događaji zanimljivi u pravilu jedino geolozima. Ali, za maštu zapanjujuće, potonuće Atlantide, moralo se prema Platonovim zapisima dogoditi iznenada, zarobivši tisuće ljudi. Pogled na dubinsku kartu sjevernog Atlantika pokazuje da uski poprečni pragovi povezuju uzduž Atlantskog grebena dio dna južno od Islanda i Grenlanda preko Azorskih otoka i dalje prema jugu. Ovdje je, sa sigurnošću se može reći, u geološki najmlađe doba potonula površina gotovo kontinentalnih razmjera (otprilike nekoliko milijuna četvornih kilometara) za 1000 pa i za 2000 metara. Sloj sime tog bazena spustio se iz nekog geofizičkog razloga, koji bi se međutim, mogao rekonstruirati. Mali otočki komadići siala, zataknuti u sima-smolu, morali su je pratiti na tome spuštanju. Tako su ti dijelovi postali podvodni, osim onih najviših koji kao ostaci još vire iznad mora, te su i danas vidljivi. Dubina utonuća raste od sjevera prema jugu, pa se može zaključiti da je spuštanje nametnuto iz većeg bazena na jugu. Žarište katastrofe, koja je izazvala spuštanje tla velikih razmjera ležalo je usred Atlantika. Ovo područje predstavlja nit vodilju prema Telegrafskom platou.
Naziv potječe nakon jednog događaja prilikom postavljanja međukontinentalnog telegrafskog kabla. Godine 1898. kabel je pukao pa su krajevi kabla izvučeni iz dubina pomoću hvataljki. Izvučeni su mnogi predmeti, a među njima i jedan poveći komad stijene. Kamen je bio deponiran u Pariškom muzeju, a petnaest godina kasnije ispitao ga je upravitelj Oceanografskog instituta Paul Termier. Komad je po mineraloškom sastavu bio tahilit, izrazito staklene strukture. Termier je došao do zaključka da je uzorak stijene vulkanskog porijekla, amorfan, po strukturi staklenast, a ne kristalan, što znači da nije mogao očvrsnuti duboko u moru gdje je nađen nego u slobodnom zraku. Tahiliti imaju svojstvo da su u morskoj vodi nepostojani, tj. rastvaraju se unutar vremenskog perioda od 15000 godina. Ovaj uzorak posjeduje međutim, još uvijek oštre, ne potpuno nagrižene konture.
Nadalje je pretpostavio da se, istovremeno s erupcijom ili vrlo kratko vrijeme poslije nje, čitavo područje spustilo za više od 2000 metara. Uzorak predstavlja dokument jedne pradavne katastrofe usred Atlantika i to na mjestu gdje bi prema Platonu trebao biti potonuli otok Atlantida. Iz toga se može zaključiti da se katastrofa koja je proizvela ovaj komad morala dogoditi, dakle 13000 g.pr.Krista, a vjerovatno i osjetno kasnije. Ove se godine iznenađujuće dobro poklapaju s Platonovim sumarnim navodima "9000 godina prije Solona", dakle oko 10000 g.pr.Krista.
Da se tada dogodila katastrofa pokazuju nam i morske stijene u tom području koje su neobično bogate oštrim rubovima. Morske stijene inače imaju zaobljene vrhove zbog kemijske agresije vode kao i mehaničkih sila abrazije, erozije i udaranje mora u obalu. Otok čiji su vrhovi danas još vidljivi, kao Azorski otoci, sigurno nije tonuo polagano već, svakako vrlo brzo i to krajem kvartara, prije manje od 15000 godina. To se ustvari već zna od 1900 godine kada je ekspedicijski brod Gauß izvukao sondu s uzorcima sedimentnog čepa dužine oko 50 cm., iz dubina Romanchee (7300 m). Ova pukotina nalazi se oko 4500 km južno od Azorskih otoka. U sedimentnom čepu utvrđeno je postojanje pet slojeva. Gornji od crvene ilovače, zatim tri nevapnenca – kontinentalna sedimentna sloja i na kraju globigerinski vapnenac. Globigerinski vapnenac je u skladu s načinom života ovih planktona koji se nalaze na dubinama od 2000 do 4500 metara. Iz toga slijedi da kada se nataložio sloj globigerinskog vapnenc, a dubina Romache je iznosila oko 4500 metara, a danas je to gotovo 3000 metara više. Očito je dakle da se ovdje morsko dno spustilo za oko 3000 metara.
S druge pak strane, sonda izvučena iz centralnoatlantskog grebena, upravo tamo gdje je prema Platonu ležao veliki otok Atlantida, imala je sedimendni čep dužine samo osam centimetara. U svojoj knjizi Atlantida i Atlantik, Hans Pettersson zaključuje da je cijev sonde naišla na stjenovitu podlogu, te nije isključeno da je ovdje atlantski greben ležao do prije otprilike 10000 godina iznad morske površine i da je tek tada potonuo na svoju sadašnju dubinu. Znanstvenici, koji su radili za Lamont Geological Observatory u Sjedinjenim Američkim Državama, došli su do važnog otkrića na temelju distribucije foraminifere: da se iznenadno zagrijavanje površine oceanske vode u Atlantiku zbilo otprilike prije 10000 godina. Štoviše, transformacija hladnovodne vrste foraminifere u toplovodnu nije trajala duže od sto godina. Švedski brod Albatross, pri sonarnom ispitivanju dna ekvatorijalnog Atlantika, otkrio je tragove slatkovodnih biljaka na dubini većoj od 3500 metara. Profesor Hans Pettersson, koji je predvodio ekspediciju, misli da je na tom mjestu potonuo otok.
Ostaci katastrofe očituju se i danas kroz izrazito naglašenu vulkansku aktivnost duž Atlantskog grebena.
Žarište i uzrok katastrofe
Klima ledenog doba sigurno se nikad ne bi mogla preokrenuti u ovu našu sadašnju da nešto nije poremetilo normalan tijek zbivanja i prisililo svijet na korijenite promjene, na geološku evoluciju koja se također ogleda i na karakteristike cjelovite klime. Da je to burna, revolucionarna, geološka epoha, vidi se i iz poprečnih pragova Atlantskog grebena koji prilično pravilno markiraju odvajanje kontinentalnih blokova, do trenutka kada se brazilska ploča (izazvana nekim ranotercijarnim poremećajem) zaustavila na svome putovanju prema istoku i krenula natrag prema zapadu. Žarište katastrofe kojoj je posljedica potonuće Platonove Atlantide krajem kvartara, svakako treba potražiti negdje u Atlantiku, za vrijeme velikog valjanja zemljine kore. Kako je međusobno razmicanje Starog i Novog svijeta zaista otkriveno i potvrđeno (Wegenerova teorija) proizlazi da je početkom kvintara, odnosno krajem tercijara, prije okruglo 12000 godina Atlantik bio uži nego danas. Koliko je bio uži, to Wegenerova teorija nije uspjela egzaktno predložiti.
Osim ove teorije, da je Atlantik bio uži (poglavito sjeverni dio), odgovor nam daje paleoklimatika. Paleoklimatika nas dovodi do zaključka da Stari svijet krajem kvartara nije ležao samo neznatno bliže Novom svijetu, već da je i Atlantski morski jarak između njih bio osjetno uži. Da je to tako pokazuju granice zaleđivanja i nulte izoterme sjeverne polukugle. Diluvijalna sjeverna nulta izoterma (prelazno vrijeme s kvartara na kvintar) bila je, slikovito rečeno, krug radijusa 30 do 40 zemljopisnih stupnjeva, povučen oko diluvijalnog pola. A budući da se prilično dobro slagao s granicama zaleđivanja, iz toga direktno prizlazi da su te granice morale praviti krug oko diluvijalnog Sjevernog pola. Ispita li se ovaj redosljed zaključaka u odnosu na današnji položaj kontinentalnih blokova, vidjet će se da granice leda nipošto ne leže kružno oko današnjeg Sjevernog pola. Iz toga slijedi da je diluvijalni položaj oba velika bloka (kanadskog i euroazijskog) morao biti drugačiji, i to i međusobno i u odnosu na Sjeverni pol. Jedino do takvog zaključka se može doći ako se ispuni izvedeni paleoklimatski uvijet o kružnim nultim izotermama. Da bi se ovaj uvijet ispunio, neophodno je da se oba bloka pomaknu jedan prema drugom i prema Sjevernom polu, tako da se granice zaleđivanja prilagode krugu u čijem središu leži diluvijalni Sjeverni pol. Rezultati ovakve rekonstrukcije događaja pokazuju da se diluvijalni Sjeverni pol nalazio približno na mjestu današnjeg sjevernog magnetnog pola, a današnji Sjeverni pol pomaknut je za oko 3500 kilometara.
Kao što je važan reljef dna atlantskog korita, koji nam pokazuje smjer klizanje kontinentalnih blokova i njihovu različitu brzinu u određenim geološkim razdobljima, toliko je i važna njihova međusobna udaljenost. Nasuprot teoriji relativno mirnog i jednolikog razdvajanja kontinenata u smjeru istok-zapad, mjerenja na nekoliko točaka su pokazala da su se kontinentalni blokovi nejednoliko razdvajali. Tragovi klizanja pokazuju postkvartarno brže klizanje Kanade i istočne obale Amerike prema zapadu, sjever Europe i zapadne Afrike prema istoku, te Brazilske ploče ponovo prema zapadu (Brazilska ploča je zbog nekog ranotercijarnog poremećaja, kao što je već napomenuto, na svom putu prema zapadu skrenula prema istoku). Zbog čega se u ranom tercijaru Južna Amerika počela vraćati natrag na istok je također zanimljivo pitanje, ali sad je od najveće važnosti za pitanje Atlantide, zašto je ona nakon diluvijalnog doba krenula natrag na zapad. Sile koje su relativno mirno putujuće blokove ubrzale, ako se povuku neke smjernice djelovanja lepezasto na sve strane, došle su iz središta katastrofe koje se poklapa s mjestom “zemlje koja nedostaje” kada se kontinenti prema Atlantskom grebenu spoje u prakontinent. Ta, ”zemlja koja nedostaje” omeđena je Floridom i rtom Hatteras na istčnoj obali Sjeverne Amerike, te zapadnom Afrikom i Pirenejskim poluotokom. Točnije možemo reći da se mjesto gdje se sjeku pravci klizanja kontinentalnih ploča danas nalazi otprilike usred područja sjeveroistočno od Velikih Antila i istočno od sjevernoameričke jugoistočne obale. Vulkanološki, paleomineraloški i geološki nalazi (već je bilo nešto o tome rečeno) govore u prilog pretpostavci da je spuštanje atlantskog morskog dna bio događaj revolucionarnih, kataklizmičkih razmjera, a ne miran i spor proces. Sjeveroatlantski sustav morskih pragova je potpuno razvijen i kako izgleda nepovrijeđen, za razliku od npr. Portorikanskog koji je škrbav, razbijen od tupog podnožja koje omogućava smo naslutiti da je ovdje nekad bio izrazitiji prag, a na njega naslonjen sjevernoamerički bazen potpuno je bez pragova. Taj dio imao je posebnu sudbinu. Nedostatak poprečnih pragova ukazuje na uleknuće obale. Uleknuće obale sjeverno od Floride također je uzrokom da je grad Charleston postao središte tektonskog trusnog područja. Seizmološki dokumenti o pomicanju tla na tom području 31. kolovoza 1896. pokazuju da se linije slažu oko jedne točke odnosno grada Charleston. Snimci iz zraka 1931. godine doveli su na vidjelo neočekivanu senzaciju. Sve fotografije bile su prepune divovskih, jajolikih i kružnih formacija kao na nekom topovskom bojnom polju. Ukupno oko 3000 ljevkastih udubljenja nastalih od pada kiklopskih meteorita. Pola njih je imalo u promjeru oko 400 metara, a više od stotine imalo je u promjeru i više od 1600 metara, a bili su razasuti na površini od najmanje 165000 četvornih kilometara računajući i morsku površinu. Eliptični oblik tog pogođenog područja pokazuje da je najveći broj meteorita pao u more. Kut upada meteorita, kako je u jamama napravljen nanos daje pretpostavku da je roj meteroita doletio iz smjera sjeverozapada. Geolozi sa sveučilišta u Oklahomi, dr. F.A.Melton i William Schriever pretpostavljaju da su ti meteoriti nastali od posebno velike glave nekog kometa.
Samo pak žarište katastrofe leži istočnije na dnu Atlantika, što pokazuje i dubinska karta. Nedaleko od ostatka razrušenog ogranka Portorikanskog praga nalaze se dvije goleme, preko 7000 metara duboke jame. Nedvojbeno, katastrofa je proizašla iz ove dvije podmorske jame usred nađenog žarišta, u čijoj neposrednoj blizini su tragovi velikog broja najsnažnijih djelovanja atlantske katastrofe. Mišljenje američkog antropologa Alana H. Kelsoa od Montignya, da je ovdje u žarište katastrofe prije najviše 10000 godina udario neki asteroid, je sasvim prihvatljivo jer da bi se napravile takve jame, pa onda i kataklizma praktički cijelog Atlantika, potrebna je velika sila snažnija od svega što možemo pretpostaviti. Dvije jame u Atlantiku i udubljenja od meteorita sjeverno od Floride govori nam da se vjerovatno radi o asteroidu koji je neposredno prije udara eksplodirao.
U prilog pretpostavki da je krajem kvartara u Atlantik udario asteroid i proizveo lančanu reakciju uzduž Atlantskog grebena s katastrofalnim posljedicama planetarnih razmjera govori nam i podatak o “Velikoj Sreći” iz 1936. godine. Te godine je asteroid Adonis došao tako blizu Zemlje, na otprilike 300000 km, da ga je Zemlja gotovo uhvatila u svoje gravitaciono polje. Da je kojim slučajem Adonis pao na Zemlju, dogodila bi se slična katastrofa kao i prije otprilike 11000 godina kad su se slučajno skupile posebne okolnosti, te su ljudi koji su tada živjeli prošli kudikamo gore. Naime, neki grubi proračuni govore da je promjer nepoznatog asteroida bio oko desetak kilometara. Adonis pripada grupi asteroida s ekscentričnom stazom, tj njihova putanja je toliko izdužena da neki sjeku staze kruženja planeta sve od Merkura pa do Jupitera. Gledajući staze putanja asteroida vjerovatnost da je došlo do sudara u prošlosti, kao i da će ih biti u budućnosti, je sasvim opravdana.
Srednji vijek predstavlja, što se tiče teme o Atlantidi, potpunu prazninu. Gubitak zanimanja bio je dvostruko utemeljen. Prvo je tu neosporni autoritet i najveći filozof Antike, Aristotel i spomenuto mišljenje, a drugi se nalazi u samoj priči o nepoznatoj zemlji. Naime, priča za Krščanski Srednji vijek sadrži paradoks, a to je postojanje nečega prije nego je ustvari sve stvoreno. Veliki rat između ljudi s ove i one strane Heraklovih stupova dogodio se otprilike 9000 godina prije posjeta Solona Saisu, dakle preračunato na naš sustav vremena, oko 9600. g.pr.Krista. Rat se završio, kako je upamćeno, s onim strašnim potresom koji je također razorio otok Atlantidu. Krščanski Srednji vijek ima, međutim, svoje računanje vremena, koje polazi od apsolutnog početka svijeta na dan Stvaranja. Preuzeto iz Biblije, dobilo je time punu težinu Božje objave. Tada se još previše doslovce tumačilo što piše u Bibliji. Židovi su računali svoje godine od trenutka nastanka svijeta, a u Knjizi postanka svijet je stvoren 5508. g.pr.Krista. Protiv ovoga nije bio dopušten nikakav prigovor.
I sada stojimo pred zaprepaštujućom činjenicom, da je u jednom antičkom izvješću, već od mudrog Aristotela osporavanom, naveden datum koji zazire u vrijeme od 4000 godina prije stvaranja svijeta. Uz sve to, tu je i podatak da je u to vrijeme kad je Zemlja bila “pusta i prazna“, usred Atlantika, postojao otok s visoko razvijenom kulturom. Takvo proturječje Bibliji rezultira samo jednom reakcijom: prokletstvo i osuda tog teksta. Čovjek koji je razbio okvire antičke i srednjevjekovne slike svijeta utemeljivši novu epohu bio je Đenovljanin Kristof Kolumbo, koji je tražeći Indiju našao Ameriku..
Povijest Zemlje
Pretpostavka da je jedan tako veliki otok kao Atlantida nestao "u jednom jedinom strašnom danu i jednoj jedinoj užasnoj noći" proturječi stavovima takozvane mirne geologije, koja bi i prihvatila činjenicu da je neki atlantski, premoščujući kontinent (za koji postoje čvrsti dokazi) postepeno tonuo tijekom tisućljeta. Ipak, danas prevladava gledište koje dopušta mogućnost pojave izvanredno rijetkih kataklizmi. Uz to proizlazi da teorija o Atlantidi odgovara konvekcijskoj teoriji, teoriji o geotektonskim pločama, kao i posebno, revolucionarnom učenju Alfreda Wegenera o pomicanju kontinenata. Tisućljetno međusobno gibanje blokova Sjeverne i Južne Amerike, Europe i Grenlanda, kako je Wegener pretpostavljao, doista je mjerenjima i ustanovljeno. Ono vodi postepenom širenju Atlantika, što znači da je Atlantik ranije morao biti uži, a još prije toga nije ni postojao, odnosno svi su kontinenti bili međusobno spojeni u jedan, prakontinent. Ovakav prikaz nekadašnjeg prakontinenta upadljivo podsjeća na prastari mitološki izgled o Zemljinoj ploči koja je opkoljena oceanom. Vjerovatno je da su Amerike s jedne, i Europa i Afrika s druge strane još mnogo prije tercijara, zaista činile jedno kopno.
Za pitanje Atlantide od bitnog je značenja kako je tekla vanjska crta razdvajanja. Tu graničnu crtu razdvajanja mogao je A. Wegener u pojedinostima samo naslutiti, ali ne i sa sigurnošću iznova ustanoviti ili čak dokazati. Liniju razdvajanja predstavlja Atlantski greben. To je ustvari pukotina u zemljinoj kori koja se nakon razdvajanja kontinenata napunila magmom. Greben je ostao na istom mjestu dok se kontinenti udaljavaju od njega, i to Amerike nešto brže, a Euroazija s Afrikom nešto sporije zato jer su masivniji. U južnom Atlantiku pristaju dobro, uz Atlantski greben, ploče Južne Amerike i zapadne Afrike, a na sjeveru dobro se uklapaju blokovi Skandinavije, Islanda i Grenlanda. Kontinentalni pragovi se dobro poklapaju sve do jednog mjesta između Floride na jugu i rta Hatteras na sjeveru. Da li je na ovom mjesu na prakontinentu bilo neko unutarnje more ili što je vjerovatnije, da je ovdje nekad bila zemlja koja se jednom kasnije prilikom pomicanja ili zbog neke prirodne kataklizme odlomila i potonula. S Atlantskog grebena pružaju se prilično upadljivo raspoređeni, poprečni pragovi poput grana nekog stabla. Oni ustvari predstavljaju i daju sliku brzine i smjera pomicanja kontinenata.
Klima sjevernog Atlantika u kvartaru
Dokazano je da je klima cijelog sjevernog atlantika u doba kvartara bila izrazito hladna s ledenim pokrivačem sjeverno od Engleske i Labradora. Tamo gdje se ledeni pokrivač najduže zadržao ostao je nanos šljunka poznat kao čelni morenski pojas. Sjeverozapadna Europa nije imala nikakvih klimatskih pogodnosti u odnosu na istočne obale Sjeverne Amerike. Kontinenti su bili zaleđeni sve do pedesetog stupnja sjeverne geografske širine. Trajni led mogao se održavati samo ako je prosječna godišnja temperatura zraka bila ispod točke ledišta, uz preduvjet da su temperaturne razlike tijekom godišnjih doba male. Čelne morene nagomilavale su se po vanjskom rubu ledenog pokrivača, na granici oko točke smrzavanja, nešto malo ispod ili pak nešto malo iznad. One ukazuju na višestruke klimatske promjene širih razmjera do kojih je dolazilo tijekom kvartara, kada su se izrazita ledena doba smjenjivala s međuledenim i takozvanim interstadijnim epohama. Tijek morenske granice daje nam zadovoljavajuće dobar uvid u raspored diluvijalne klime. Na osnovi toga možemo o klimi kvartarnog razdoblja donositi vrlo precizne zaključke isto kao što možemo zaključivati o današnjoj klimi na osnovi položaja sadašnjih nultih izotermi. Shematska rekonstrukcija zaleđenosti jasno bi pokazala da se kvartarna nulta izoterma protezala bitno drugačije od današnje kvintarne nulte izoterme. Kvarternoj nultoj izotermi nedostaje visoko ispupčenje prema sjeveru Europe.
Današnje ispupčenje nulte izoterme prema sjeveru je poklon paket Golfske struje. Golfska struja nastaje kao zapadno strujanje toplih tropskih voda između zapadne Afrike i Južne Amerike, teče gonjena istočnim pasatom u Karipsko more i Meksički zaljev, ondje zakreće i napušta sjeveroameričku istočnu obalu kao topla istočna struja koja preko azorskog akvatorija i Britanskog otočja stiže sve do sjevera Norveške. Mogli bismo si postaviti pitanje zašto Golfska struja tijekom čitavog kvartara nije dolazila do sjevera Europe. Odgovor bi bio, ili da tada Golfska struja nije ni postojala, ili da je tekla nekim drugim smjerom. Pošto je Golfska struja u svezi sa atmosferom (puhanje istočnog pasata iznad nižih i zapadnog pasata iznad viših geografskih širina) i rotiranjem Zemljine kugle, a kugla je rotirala i u vrijeme kvartara, moglo bi se reći da je Golfska struja stara koliko i Atlantik. Oceanografske prilike tijekom kvartara bile su slične današnjim, s izuzetkom pada morske razine za stotinjak metara što nije imalo nekog primjetnog utjecaja na Golfsku struju. Činjenica je, da je Golfska struja tekla i tijekom kvartara, ali nije dolazila do sjevernih obala Europe kao danas. Na temelju toga ne može se izvući nikakav drugi zaključak, ako se izuzmu neki kozmički utjecaji, osim da je Golfska struja bila zaustavljena usred Atlantika i tako promjenila svoj smjer.
Današnja pomorska karta Atlantika pokazuje da takva zapreka više ne postoji. Ali reljef Atlantika nam pokazuje Atlantski greben, a posebno širinu i visinu tog grebena oko 30 stupnjeva zapadne i 40 stupnjeva sjeverne širine. Pokazuje se jedan brijeg širine 300 do 400 km na dubinskoj liniji 4000 metara. Najviši vrhovi toga brijega strše i danas iznad morske površine. To su Azorski otoci. Kad bi se samo na trenutak spustila razina mora za oko 3000 metara pred nama bi izronio otok usred Atlantika i što je najvažnije stajao bi točno na putu Golfske struje prema sjeveru Europe. Otok bi priječio prolaz morske struje, te bi ona okrenula prema jugu pa natrag prema zapadu i tako bi se vrtjela ukrug okolo Sargaškog mora. Kao što možemo zamisliti spuštanje razine mora da bi otok bio vidljiv, isto tako možemo zamisliti da je taj otok postojao ovdje tijekom tercijara i onda u nekoj iznenadnoj kataklizmi, već prije spomenutoj, potonuo za oko 3000 metara i napravio slobodan put Golfskoj struji prema sjeveru Europe i omogućio odleđivanje njenih obala. Možemo dakle reći da se klima dramatično promjenila u kvartaru, a suglasnost suvremenih geologa i paleontologa smještaju taj događaj oko 10000 g.pr.Krista. I sad se može, ono što je egzaktno potvrđeno, mirno usporediti s onim što nam je Platon ispričao u svom kazivanju o Atlantidi. Ponovo spomenimo lokaciju: "... pred tjesnacem koji vi nazivate Heraklovi stupovi, jedan otok veći od Azije i Libije zajedno, a odatle se moglo prevesti do drugih otoka, i s njih na cijelo kopno nasuprot otocima koje je okruživalo more ...".
Prema navodima Platonova teksta, "otok pred tjesnacem", dolazi u obzir samo azorsko područje i ni jedno drugo mjesto unutar sjevernog Atlantika. Ispitivanjem reljefa morskog dna dolazimo do površine potonulog otoka od oko 400000 četvornih kilometara. Iz Platonovih kazivanja saznajemo da je samo površina velike ravnice na otoku bila 3000 puta 2000 stadija (jedan stadij iznosi 185 metara), tj. oko 200000 četvornih kilometara. Ako uzmemo u obzir da je osim plodne doline, na otoku bilo i planinskih područja, onda se navodi, "otok veći od Azije i Libije zajedno", poklapaju s veličinom otoka. Sada možemo usporediti i vrijeme događaja. Razgovor Solona i svećenika Saisa vodio se oko 570.g.pr.Krista, a prema predaji Atlantida je potonula oko 9500. g.pr.Kriasta. Ta godina se može jako dobro uklopiti u godinu kada je, po procjeni današnjih stručnjaka u geologiji i paleontologiji, došlo do dramatičnih promjena u klimi sjevernog Atlantika
Za geologa ne postoji ništa normalnije i uobičajenije u povijesti Zemlje nego nestanak kontinenta pod oceanom. Takvi su događaji zanimljivi u pravilu jedino geolozima. Ali, za maštu zapanjujuće, potonuće Atlantide, moralo se prema Platonovim zapisima dogoditi iznenada, zarobivši tisuće ljudi. Pogled na dubinsku kartu sjevernog Atlantika pokazuje da uski poprečni pragovi povezuju uzduž Atlantskog grebena dio dna južno od Islanda i Grenlanda preko Azorskih otoka i dalje prema jugu. Ovdje je, sa sigurnošću se može reći, u geološki najmlađe doba potonula površina gotovo kontinentalnih razmjera (otprilike nekoliko milijuna četvornih kilometara) za 1000 pa i za 2000 metara. Sloj sime tog bazena spustio se iz nekog geofizičkog razloga, koji bi se međutim, mogao rekonstruirati. Mali otočki komadići siala, zataknuti u sima-smolu, morali su je pratiti na tome spuštanju. Tako su ti dijelovi postali podvodni, osim onih najviših koji kao ostaci još vire iznad mora, te su i danas vidljivi. Dubina utonuća raste od sjevera prema jugu, pa se može zaključiti da je spuštanje nametnuto iz većeg bazena na jugu. Žarište katastrofe, koja je izazvala spuštanje tla velikih razmjera ležalo je usred Atlantika. Ovo područje predstavlja nit vodilju prema Telegrafskom platou.
Naziv potječe nakon jednog događaja prilikom postavljanja međukontinentalnog telegrafskog kabla. Godine 1898. kabel je pukao pa su krajevi kabla izvučeni iz dubina pomoću hvataljki. Izvučeni su mnogi predmeti, a među njima i jedan poveći komad stijene. Kamen je bio deponiran u Pariškom muzeju, a petnaest godina kasnije ispitao ga je upravitelj Oceanografskog instituta Paul Termier. Komad je po mineraloškom sastavu bio tahilit, izrazito staklene strukture. Termier je došao do zaključka da je uzorak stijene vulkanskog porijekla, amorfan, po strukturi staklenast, a ne kristalan, što znači da nije mogao očvrsnuti duboko u moru gdje je nađen nego u slobodnom zraku. Tahiliti imaju svojstvo da su u morskoj vodi nepostojani, tj. rastvaraju se unutar vremenskog perioda od 15000 godina. Ovaj uzorak posjeduje međutim, još uvijek oštre, ne potpuno nagrižene konture.
Nadalje je pretpostavio da se, istovremeno s erupcijom ili vrlo kratko vrijeme poslije nje, čitavo područje spustilo za više od 2000 metara. Uzorak predstavlja dokument jedne pradavne katastrofe usred Atlantika i to na mjestu gdje bi prema Platonu trebao biti potonuli otok Atlantida. Iz toga se može zaključiti da se katastrofa koja je proizvela ovaj komad morala dogoditi, dakle 13000 g.pr.Krista, a vjerovatno i osjetno kasnije. Ove se godine iznenađujuće dobro poklapaju s Platonovim sumarnim navodima "9000 godina prije Solona", dakle oko 10000 g.pr.Krista.
Da se tada dogodila katastrofa pokazuju nam i morske stijene u tom području koje su neobično bogate oštrim rubovima. Morske stijene inače imaju zaobljene vrhove zbog kemijske agresije vode kao i mehaničkih sila abrazije, erozije i udaranje mora u obalu. Otok čiji su vrhovi danas još vidljivi, kao Azorski otoci, sigurno nije tonuo polagano već, svakako vrlo brzo i to krajem kvartara, prije manje od 15000 godina. To se ustvari već zna od 1900 godine kada je ekspedicijski brod Gauß izvukao sondu s uzorcima sedimentnog čepa dužine oko 50 cm., iz dubina Romanchee (7300 m). Ova pukotina nalazi se oko 4500 km južno od Azorskih otoka. U sedimentnom čepu utvrđeno je postojanje pet slojeva. Gornji od crvene ilovače, zatim tri nevapnenca – kontinentalna sedimentna sloja i na kraju globigerinski vapnenac. Globigerinski vapnenac je u skladu s načinom života ovih planktona koji se nalaze na dubinama od 2000 do 4500 metara. Iz toga slijedi da kada se nataložio sloj globigerinskog vapnenc, a dubina Romache je iznosila oko 4500 metara, a danas je to gotovo 3000 metara više. Očito je dakle da se ovdje morsko dno spustilo za oko 3000 metara.
S druge pak strane, sonda izvučena iz centralnoatlantskog grebena, upravo tamo gdje je prema Platonu ležao veliki otok Atlantida, imala je sedimendni čep dužine samo osam centimetara. U svojoj knjizi Atlantida i Atlantik, Hans Pettersson zaključuje da je cijev sonde naišla na stjenovitu podlogu, te nije isključeno da je ovdje atlantski greben ležao do prije otprilike 10000 godina iznad morske površine i da je tek tada potonuo na svoju sadašnju dubinu. Znanstvenici, koji su radili za Lamont Geological Observatory u Sjedinjenim Američkim Državama, došli su do važnog otkrića na temelju distribucije foraminifere: da se iznenadno zagrijavanje površine oceanske vode u Atlantiku zbilo otprilike prije 10000 godina. Štoviše, transformacija hladnovodne vrste foraminifere u toplovodnu nije trajala duže od sto godina. Švedski brod Albatross, pri sonarnom ispitivanju dna ekvatorijalnog Atlantika, otkrio je tragove slatkovodnih biljaka na dubini većoj od 3500 metara. Profesor Hans Pettersson, koji je predvodio ekspediciju, misli da je na tom mjestu potonuo otok.
Ostaci katastrofe očituju se i danas kroz izrazito naglašenu vulkansku aktivnost duž Atlantskog grebena.
Žarište i uzrok katastrofe
Klima ledenog doba sigurno se nikad ne bi mogla preokrenuti u ovu našu sadašnju da nešto nije poremetilo normalan tijek zbivanja i prisililo svijet na korijenite promjene, na geološku evoluciju koja se također ogleda i na karakteristike cjelovite klime. Da je to burna, revolucionarna, geološka epoha, vidi se i iz poprečnih pragova Atlantskog grebena koji prilično pravilno markiraju odvajanje kontinentalnih blokova, do trenutka kada se brazilska ploča (izazvana nekim ranotercijarnim poremećajem) zaustavila na svome putovanju prema istoku i krenula natrag prema zapadu. Žarište katastrofe kojoj je posljedica potonuće Platonove Atlantide krajem kvartara, svakako treba potražiti negdje u Atlantiku, za vrijeme velikog valjanja zemljine kore. Kako je međusobno razmicanje Starog i Novog svijeta zaista otkriveno i potvrđeno (Wegenerova teorija) proizlazi da je početkom kvintara, odnosno krajem tercijara, prije okruglo 12000 godina Atlantik bio uži nego danas. Koliko je bio uži, to Wegenerova teorija nije uspjela egzaktno predložiti.
Osim ove teorije, da je Atlantik bio uži (poglavito sjeverni dio), odgovor nam daje paleoklimatika. Paleoklimatika nas dovodi do zaključka da Stari svijet krajem kvartara nije ležao samo neznatno bliže Novom svijetu, već da je i Atlantski morski jarak između njih bio osjetno uži. Da je to tako pokazuju granice zaleđivanja i nulte izoterme sjeverne polukugle. Diluvijalna sjeverna nulta izoterma (prelazno vrijeme s kvartara na kvintar) bila je, slikovito rečeno, krug radijusa 30 do 40 zemljopisnih stupnjeva, povučen oko diluvijalnog pola. A budući da se prilično dobro slagao s granicama zaleđivanja, iz toga direktno prizlazi da su te granice morale praviti krug oko diluvijalnog Sjevernog pola. Ispita li se ovaj redosljed zaključaka u odnosu na današnji položaj kontinentalnih blokova, vidjet će se da granice leda nipošto ne leže kružno oko današnjeg Sjevernog pola. Iz toga slijedi da je diluvijalni položaj oba velika bloka (kanadskog i euroazijskog) morao biti drugačiji, i to i međusobno i u odnosu na Sjeverni pol. Jedino do takvog zaključka se može doći ako se ispuni izvedeni paleoklimatski uvijet o kružnim nultim izotermama. Da bi se ovaj uvijet ispunio, neophodno je da se oba bloka pomaknu jedan prema drugom i prema Sjevernom polu, tako da se granice zaleđivanja prilagode krugu u čijem središu leži diluvijalni Sjeverni pol. Rezultati ovakve rekonstrukcije događaja pokazuju da se diluvijalni Sjeverni pol nalazio približno na mjestu današnjeg sjevernog magnetnog pola, a današnji Sjeverni pol pomaknut je za oko 3500 kilometara.
Kao što je važan reljef dna atlantskog korita, koji nam pokazuje smjer klizanje kontinentalnih blokova i njihovu različitu brzinu u određenim geološkim razdobljima, toliko je i važna njihova međusobna udaljenost. Nasuprot teoriji relativno mirnog i jednolikog razdvajanja kontinenata u smjeru istok-zapad, mjerenja na nekoliko točaka su pokazala da su se kontinentalni blokovi nejednoliko razdvajali. Tragovi klizanja pokazuju postkvartarno brže klizanje Kanade i istočne obale Amerike prema zapadu, sjever Europe i zapadne Afrike prema istoku, te Brazilske ploče ponovo prema zapadu (Brazilska ploča je zbog nekog ranotercijarnog poremećaja, kao što je već napomenuto, na svom putu prema zapadu skrenula prema istoku). Zbog čega se u ranom tercijaru Južna Amerika počela vraćati natrag na istok je također zanimljivo pitanje, ali sad je od najveće važnosti za pitanje Atlantide, zašto je ona nakon diluvijalnog doba krenula natrag na zapad. Sile koje su relativno mirno putujuće blokove ubrzale, ako se povuku neke smjernice djelovanja lepezasto na sve strane, došle su iz središta katastrofe koje se poklapa s mjestom “zemlje koja nedostaje” kada se kontinenti prema Atlantskom grebenu spoje u prakontinent. Ta, ”zemlja koja nedostaje” omeđena je Floridom i rtom Hatteras na istčnoj obali Sjeverne Amerike, te zapadnom Afrikom i Pirenejskim poluotokom. Točnije možemo reći da se mjesto gdje se sjeku pravci klizanja kontinentalnih ploča danas nalazi otprilike usred područja sjeveroistočno od Velikih Antila i istočno od sjevernoameričke jugoistočne obale. Vulkanološki, paleomineraloški i geološki nalazi (već je bilo nešto o tome rečeno) govore u prilog pretpostavci da je spuštanje atlantskog morskog dna bio događaj revolucionarnih, kataklizmičkih razmjera, a ne miran i spor proces. Sjeveroatlantski sustav morskih pragova je potpuno razvijen i kako izgleda nepovrijeđen, za razliku od npr. Portorikanskog koji je škrbav, razbijen od tupog podnožja koje omogućava smo naslutiti da je ovdje nekad bio izrazitiji prag, a na njega naslonjen sjevernoamerički bazen potpuno je bez pragova. Taj dio imao je posebnu sudbinu. Nedostatak poprečnih pragova ukazuje na uleknuće obale. Uleknuće obale sjeverno od Floride također je uzrokom da je grad Charleston postao središte tektonskog trusnog područja. Seizmološki dokumenti o pomicanju tla na tom području 31. kolovoza 1896. pokazuju da se linije slažu oko jedne točke odnosno grada Charleston. Snimci iz zraka 1931. godine doveli su na vidjelo neočekivanu senzaciju. Sve fotografije bile su prepune divovskih, jajolikih i kružnih formacija kao na nekom topovskom bojnom polju. Ukupno oko 3000 ljevkastih udubljenja nastalih od pada kiklopskih meteorita. Pola njih je imalo u promjeru oko 400 metara, a više od stotine imalo je u promjeru i više od 1600 metara, a bili su razasuti na površini od najmanje 165000 četvornih kilometara računajući i morsku površinu. Eliptični oblik tog pogođenog područja pokazuje da je najveći broj meteorita pao u more. Kut upada meteorita, kako je u jamama napravljen nanos daje pretpostavku da je roj meteroita doletio iz smjera sjeverozapada. Geolozi sa sveučilišta u Oklahomi, dr. F.A.Melton i William Schriever pretpostavljaju da su ti meteoriti nastali od posebno velike glave nekog kometa.
Samo pak žarište katastrofe leži istočnije na dnu Atlantika, što pokazuje i dubinska karta. Nedaleko od ostatka razrušenog ogranka Portorikanskog praga nalaze se dvije goleme, preko 7000 metara duboke jame. Nedvojbeno, katastrofa je proizašla iz ove dvije podmorske jame usred nađenog žarišta, u čijoj neposrednoj blizini su tragovi velikog broja najsnažnijih djelovanja atlantske katastrofe. Mišljenje američkog antropologa Alana H. Kelsoa od Montignya, da je ovdje u žarište katastrofe prije najviše 10000 godina udario neki asteroid, je sasvim prihvatljivo jer da bi se napravile takve jame, pa onda i kataklizma praktički cijelog Atlantika, potrebna je velika sila snažnija od svega što možemo pretpostaviti. Dvije jame u Atlantiku i udubljenja od meteorita sjeverno od Floride govori nam da se vjerovatno radi o asteroidu koji je neposredno prije udara eksplodirao.
U prilog pretpostavki da je krajem kvartara u Atlantik udario asteroid i proizveo lančanu reakciju uzduž Atlantskog grebena s katastrofalnim posljedicama planetarnih razmjera govori nam i podatak o “Velikoj Sreći” iz 1936. godine. Te godine je asteroid Adonis došao tako blizu Zemlje, na otprilike 300000 km, da ga je Zemlja gotovo uhvatila u svoje gravitaciono polje. Da je kojim slučajem Adonis pao na Zemlju, dogodila bi se slična katastrofa kao i prije otprilike 11000 godina kad su se slučajno skupile posebne okolnosti, te su ljudi koji su tada živjeli prošli kudikamo gore. Naime, neki grubi proračuni govore da je promjer nepoznatog asteroida bio oko desetak kilometara. Adonis pripada grupi asteroida s ekscentričnom stazom, tj njihova putanja je toliko izdužena da neki sjeku staze kruženja planeta sve od Merkura pa do Jupitera. Gledajući staze putanja asteroida vjerovatnost da je došlo do sudara u prošlosti, kao i da će ih biti u budućnosti, je sasvim opravdana.
Posljedice udara asteroida
Nakon leta i sagorijevanja kroz atmosferu nepoznati asteroid je vjerovatno neposredno prije udara eksplodirao, te je grmljavinu Atlantidske katastrofe zasigurno čulo svo stanovništvo koje je živjelo u ono vrijeme. Asteroid se razbio na mnoštvo djelova, a dva najveća komada imala su takvu silinu udarca da su probile tanku koru na dnu Atlantika. Otvor u kori prouzročio je veliku vulkansku aktivnost. Usijani materijal ispod zemljine kore pod visokim tlakom, dobivši otvor od udara komda asteroida, počeo je izbijati kroz vulkanski podvodni otvor lavu do visine od nekoliko kilometara. U tom je trenutku počela eksplozija usijanog kotla ispod Atlantskog korita i nastao je pravi koncert iz pakla. Kroz obje novootvorene rupe od udara odmah je velikom brzinom šiknula uvis svjetlocrvena magma i pomješala se s vodom iznad nje. Rodio se neviđeni vulkan i počeo kidati okolni šav Zemljine kore. Došlo je do lančane reakcije, te se morsko dno rastvorilo dalje prema jugu i sjeveru. Aktivirali su se stari i otvorili novi vulkani. Podzemna vatra je navirala u sve većim količinama na morsku vodu. Magma i para su se izmješale, a između dva kontinentalna bloka plamtjela je vatra kao da se Zemlja otvorila. Sve se to događalo užasnom brzinom pa neki proračuni grubo pokazuju da se morsko dno, zbog izlaska magme, spustilo za jedan do nekoliko dana. Dan nakon početka erupcije u žarištu katastrofe eksplozija je stigla i do 3000 km udaljenog mjesta gdje je prema Platonu bila Atlantida. Cijeli je otok bio obuhvačen vatrenom omčom jer je s jedne i druge strane otoka nagrnula žarkocrvena magma i pomiješala se s vodom Atlantika.
Cijeli taj užas mogao je potrajati baš kako i Platonovi dijalozi kazuju jadan dan i jednu noć. Pregrijana vodena para pomiješana s magmom razbila se u sičušne kapljice koje su se potom kasnije ohladile i brzo očvrsnule u pahuljice pepela. Oblaci pare i pepela veliki kao kontinenti prenosili su u najviše slojeve atmosfere silne količine magme u obliku pepela, lapila i kamena plovućca. Lanac podmorskih erupcija u dužini oko 4000 km doslovce je otpuhao dubinsku magmu u atmosferu, te je unutar kore došlo do osjetnog spuštanja magme koja se nije mogla u tako kratkom roku nadoknaditi iz udaljenijih krajeva Zemljine unutrašnjosti.Posljedica toga je nastanak magmatskog uleknuća te konačno i spuštanje dna Atlantika za oko 3000 metara. Vrlo je vjerojatno da kad su se uzavreli morski valovi zaklopili nad Atlantidom, već sve živo na njoj stradalo od otrovnih plinova, oluja i stalno nadolazećih plimnih valova. Atlantida sada leži na dnu Atlantika, usred uleknuća zemljine kore, neposredno zalijepljena i zacementirana prekrivenom magmom iz ponovno zatvorenog prastarog lomnog šava – Atlantskog grebena. Osim nestanka Atlantide, posljedice katastrofe su se manifestirale uleknućem istočne i zapadne obale Atla
ntika. Kontinentalni pragovi s obje strane su se nakosili i dijelom potonuli dok su se na drugom kraju uzdigli. Ne bi se smjelo previdjeti da je dob usjeka Niagare (od ušća rijeke do sadašnjih slapova) oko 12500 godina, te da je zamiječeno da se rast Kordiljera na 6500 metara zbio prije oko 10000 godina. Prostrana cedrova šuma koja je sada pod vodom nekoć je rasla u području Velikih Bermuda. Testovi s ugljikom-14 su pokazali da je šuma bila zbrisana prije otprilike 11000 godina. Ti testovi su također pokazali da je starost pronađenih i zamrznutih mamuta u Sibiru oko 12000 godina. Da je tisuće mamuta (odraslih i mladunaca) uginulo iznenadnom smrću očito je i po tome što su životinje nađene zdrave, neozljeđene i uhranjene. U želucima je nađeno različito bilje (iglice smreke, jele i ariša) kojih danas tamo nema. Takva stabla danas rastu tek 3500 km jugozapadno. Očito je da se zamrzavanje dogodilo vrlo brzo (u roku jednog ili nekoliko dana) jer nema kostura nego samo cijela tijla, a na tijelima mamuta nema znakova raspadanja. Danas cijeli sjeverni Sibir spada u arktičko područje vječnog leda, čije se tlo tijekom kratkih ljeta nikad ne stigne potpuno odmrznuti. Sibirski vječni led posljedica je velikog treska asteroida kada je zemlja (točnije zemljina kora – hipoteza Charlesa H. Hapgooda iz SAD-a o tankoj pomičućoj kori koja se kliže po otopljenoj lopti) zateturala i zadobila današnji nagib ekliptike. Današnji nagib kuta je 23 stupnja i 27 minuta i on se stalno smanjuje brzinom od 47 sekundi u jednom stoljeću. Gotovo antipodno od Sibira, na zapadnom rubu Južne Amerike u Kolumbiji zabilježen je sličan slučaj pomora mastodonata. Mastodonti su bili nezgrapni, slični mamutima, a živjeli su uz obalne močvare pa je zanimljivo kako su kosti nađene na visini višoj od 2000 metara. Koje su daljnje posljedice katastrofe prisjetimo se često ismijavanog i osporavanog Platonovog dijaloga: "Ali zatim, kad stigoše potresi i poplave, čitav valjani naraštaj vašeg naroda bi progutan, a otok Atlantidu na sličan način proguta more i on iščeznu u jednom jedinom strašnom danu i jednoj jedinoj užasnoj noći". Platon govori o poplavi. Ogromne količine vodene pare i primjesa nošene vjetrom morale su napraviti pravi potop.
Stari zapisi
Legendu o mezopotanskom potopu vrlo slikovito i ne pretjerano opisuje starosumerski ep Gilgameš. Ovo kazivanje predano je Utnapišti, pradjedi Gilgamešovom, sumerskom Noi, jedinom čovjeku koji je predhodno upozoren od boga Ea zajedno sa svojom ženom preživio opći potop. Evo kako glase predznaci i tijek te katastrofe:
“... Dođe vrijeme, kad pustiše gospodari mraka da se spusti silna kiša. Pogledah kakvo je vrijeme; vrijeme je izgledalo grozno... Kad se pojavi jutro, podigoše se vranocrni oblaci. Svi zli duhovi su bjesnili, sva se svjetla pretvorila u tminu. Hujaše olujni vjetar s juga, voda hujaše se njim, voda dosezaše već brda, voda pade preko svih ljudi... Šest dana i šest noći pljuštaše kiša kao slapovi. Sedmog dana nevrijeme popusti. Bijaše tišina kao poslije bitke. More bijaše mirno, i oluja zla se smiri. Pogledah napolje kakvo je vrijeme, sve minu i posta posve mirno. Svi ljudi bijahu blato. Jednolična pustoš bijaše tlo zemljino...”
Ovaj ep je dugo vremena smatran bajkom, sve dok Leonard Woolley nije, prilikom iskopavanja u Warka-Uru 1928 godine, naišao na dva i pol metra debeli sloj nataložene ilovače na dubini od dvanaestak metara. Woolley je konstatirao da je ovdje riječ o očito silnoj poplavi, koju je smjestio bez ikakvih nalaza u četvrto tisućljeće pr.Krista. Dakle isto kako može biti četvrto, tako može biti i deseto tisućljeće pr.Krista. Ovaj geološki i dokumentiran nalaz potvrđuje realnost velikog Potopa o kojem izvještava Biblija:
“... i rastvoriše se svi bunari najvećih dubina i otvoriše se svi prozori neba. I bi Potop na zemlji za četrdeset dana; i voda dođe i uzme kovčeg i podiže ga od zemlje. I navali voda, i naraste jako po zemlji, i kovčeg počne ploviti vodom. I navaljivaše voda sve više po zemlji i pokri sva najviša brda što su pod cijelim nebom. Petnaest lakata dođe voda iznad brda, nakon što ih pokri. Tada izgine svako tijelo što se micaše na zemlji, ptice, stoka, i zvijeri i sve što gmiže po zemlji, i svi ljudi. Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhom, umre. I istrijebi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka i sve što gmiže, i ptice nebeske, sve, velim, istrijebi se sa zemlje; samo Noa ostane i što s njim bijaše u kovčegu. I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana...” (I.Mojsije,7)
Crvena kiša pala je i na Egipat. Ova zemlja, iz koje prema Solonu potječe Atlantidska tradicija, je također ostavila jedno izvješće o općem Potopu. Izvješće je sadržano u nadgrobnom tekstu Setija I i Ramzesa III, a glasi:
“... to je vrijeme kada Ra posta star... bog koji je sam sebe rodio... kralj ljudi i bogova. Tada ljudi počeše govorit protiv njega, govoraše kako je postao star... i tada doču Njegovo Veličanstvo govor ljudi. I reče on tad onima koji spadahu u njegovu patnju: '˝Pozovite amo moje oko, i Šu, Tafnet, Geb i Nut!' ... Bogovi bijahu sazvani... Oni govorahu Njegovom Veličanstvu: 'Pričaj nam da čujemo! '. Ra reče Nunuu: 'Ti si najstariji Bog iz kojeg sam ja nastao i vi, preci bogova! Gledajte ljude... oni smišljaju nešto protiv mene. Reci mi kako da postupim protiv toga. Gledajte, želio sam izbjeći da ih ubijam, sve dok nisam čuo kakve su im namjere.' A Veličanstvo Nunu je reklo: 'Moj sine, Ra, ti Bože, koji si veći od svog roditelja, koji si silniji od svog stvoritelja! Velik je strah pred tobom kad tvoje oko nađe one koji su se pobunili protiv tebe. Sjedni na svoje prijestolje!'. I Veličanstvo Ra je reklo: 'Vidite, oni bježe u pustinju, jer njihovo srce se boji zbog onoga što bijahu govorili.' Bogovi onda govorahu Njegovom Veličanstvu: 'Pusti da tvoje oko ode tamo i udari nedaćama po buntovnicima. Nek' oko ne osta na čelu. Nek' siđe dolje kao Hat-Hor...”
Svjedočanstva o svjetskoj kataklizmi postoje i na drugoj strani Atlantika. Majanski codex kaže da se: “... nebo približilo zemlji i u jedan je dan sve stradalo. Čak su i planine nestale pod vodom...”. Dresdenski mayanski codex pokazuje razaranje svijeta u slikovitom obliku. Na crtežu je zmija s bujicama vode, koje se slijevaju iz njezinih ustiju. Majanski znakovi indiciraju lunarne i solarne eklipse. Boginja mjeseca, zaštitnica smrti, ima zastrašujući izgled. U njezinim je rukama izokrenuta zdjela iz koje šiklja razarajuća poplava.
Popol Vuh, sveta knjiga guatemalskih Maja, iznosi svjedočanstvo o groznom karakteru katastrofe. Ono kaže da se odozgora čula tutnjava, zemlja se tresla i stvari su se pobunile protiv čovjeka. S kišom padao je katran, drveće se povijalo, kuće i pećine su se urušavale. I onda je dan postao noć.
Chilam Balam navodi da je u davnom vremenu, usred zemljotresa i žestokih erupcija, more progutalo domovinu Maja.
Na dalekom istoku, prema drevnim Kineskim dokumentima, saznajemo da se more povlačilo prema jugoistoku. Oseka na Pacifiku je i logična s obzirom na plimne valove i ogromne količine vodene pare u atmosferi na Atlantiku.
Potomci Atlantinjana ili kultura je preživjela
Što se zapravo zna o ljudima koji su živjeli tijekom kvartara u susjedstvu Platonove Atlantide. Pretpostavlja se da su na zapadu Europe do prije oko 40000 godina živjeli neandertalci (Homo Sapiens Neanderthalensis), koji se smatraju izumrlom postrano granom čovjekova rodoslovnog stabla. Pod kraj posljednjeg ledenog doba pojavio se u zapadnoj Europi čovjek nježnije građe koji je postepeno potisnuo neandertalca na uzmak u planinska područja. Taj događaj trajao je najvjerovatnije tisućama godina. Fosilni nalazi te vrste (Homo Sapiens Diluvialis), njegova oruđa i crteži, nađeni su u blizini francuskog mjesta Cro-Magnon pa je dobio naziv kromanjonski čovjek. Spiljski crteži, na kojima se pojavljuju crveni ljudi, pokazuju veći stupanj razvoja njegovog duhovnog života. Pod pretpostavkom da su i kromanjonci i neandertalci (unatoč divljem načinu života) bili jednako "umni", kromanjonci su bili u prednosti obzirom na veličinu tijela i što su razvili ubojito oružje. Svi čovjekovi preci, čitav spektar starih plemena, bili su malog rasta (150-160 cm), s izuzetkom kromanjonca (oko 200 cm) i vjerovatno bliskog orinjačkog čovjeka. Hipotetički putovi prodora kromanjonaca u unutrašnjost kopna na zapadu Europe obilježeni su njihovim grobnicama. Postavlja se pitanje: Odakle su se odjednom pojavili kromanjonci, suvremeni ljudi, na tada najvišem stupnju razvoja, a s fosilnim nalazima ne starijim od 40000 godina? Nalazi, koji potvrđuju da su kromanjonci pristizali sa zapada, daju pretpostavku zapadnjačkog porijekla, odnosno da su došli iz zemlje koja je zapadno od Europe. Kromanjonci, ovi staroeuropski pioniri, spadali su po svemu sudeći u atlantidski krug kulture. Pravi dokaz da su oni potomci Atlantinjana, kao i samo postojanje matične zemlje, krije morsko dno koje još uvijek šuti i čeka. Iako su, realno gledajući, mali izgledi da se iskopaju fosilni ostaci Atlantinjana i ruševine Kraljevskog Grada, ne smije se zaboraviti koliko tanka nit djeli mit od istine. Prisjetimo se grada Troje u Homerovoj "Ilijadi" koji je smatran za mit sve do 1870. godine dok Heinrich Schliemann nije na humcima Hissarlika u Maloj Aziji iskopao ruševine grada.
Potomke Atlantinjana mogli bi potražiti i u susjedstvu s druge strane Atlantika, "jer se preko Atlantide i otoka iza nje moglo doseći i na istinski kontinent". Aztečki su svećenici fanatično čuvali sjećanje na Aztlan, zemlju na istoku, odakle je došao Quetzalcoatl kao nositelj kulture. Montezuma, posljednji kralj Azteka, rekao je konkvistadoru Cortesu da "naši očevi nisu rođeni ovdje, nego da su došli iz udaljene zemlje Aztlan, s visokim planinama i vrtom gdje su živjeli bogovi. Inke su vjerovale u Viracochu, koji je došao iz zemlje zore. Predaja o božanskim kraljevima na istoku uvelike je odgovorna za poraz Azteka i Inka od strane šačice konkvistadora jer su u prvo vrijeme mislili da su bradati, bijeli i visoki Španjolci veliki gospodari u zemlji izlaska Sunca. Majanska knjiga Popol Vuh svjedoći o drevnom običaju da su prinčevi putovali preko mora na istok kako bi "primili svečano udjeljenje kraljevstva". Kalendar Maja ne samo da je po točnosti nadmašivao starije antičke kalendarske sustave već je nadmašio i naš, sada važeći, gregorijanski kalendar. Čini se da kalendar kojim su se koristili upućuje na atlantidsko porijeklo. Ključni datum kalendara Maja je početak – "nulti dan", koji kada se preračuna na naš gregorijanski kalendar, pada na dan 5.lipanj 8498.g.pr.Krista. Taj datum neposredno navodi na vrijeme atlantidske katastrofe koja se prema Platonovim zapisima dogodila oko 8500.g.pr.Krista.
Kultne građevine terasastog oblika, piramide, nalaze se s obje strane Atlantika. Egipatske, kao i srednjoameričke piramide uvijek privlače pozornost, prije svega zbog svojih ogromnih dimenzija i mase, ali i zbog zagonetki vezanih za izgradnju i namjenu tih grandioznih objekata. Tko je sagradio piramide kod Gizeha, kada, kako i zašto još uvijek nije potpuno objašnjeno. Unatoč opće prihvaćenoj teoriji da je Velika Piramida u Gizehu građena oko 2600 g.pr.Krista, još uvijek nije pronađen pravi ključ za tu tajnovitu zagonetku. Prema učenju klasičnih egiptologa drevna egipatska civilizacija datira otprilike od 4500 g.pr.Krista, ali u nekim znanstvenim krugovima prevladava mišljenje da su neke piramide izgrađene i prije. Bilo kako bilo, postavlja se pitanje odakle su ti vješti drevni graditelji uz gotovo savršenu preciznost gradnje crpli saznanja iz matematike, fizike i astronomije, kad niti današnji graditelji, uz suvremenu tehnologiju i instrumente, ne bi ovakav pothvat mogli lako izvesti. Možda su graditelji piramida ostaci ostataka drevne civilizacije s Atlantide koji su ipak, unatoč desecima ili stotinama godina oporavka nakon katastrofe, uspjeli sačuvati i prenesti svoja znanja na druge narode.
Zaključak
O Atlantidi je već napisno više desetaka knjiga raznih autora, onih koji se trude iznijeti što više dokaza da je nekoć na Zemlji postojala civilizacija na višem stupnju razvoja od do danas najpoznatijih drevnih civilizacija i onih koji to smatraju Platonovom izmišljotinom.
Autori knjiga i znanstvenici su već ucrtali više desetaka mjesta na zemljopisnoj karti gdje bi trebalo potražiti Atlantidu, često pri tom zaboravljajući da Atlantida potječe od Platona, pa ju treba potražiti tamo gdje kazuju Platonovi dijalozi. Prava Atlantida, Platonova Atlantida, može se jedino pronaći "zapadno od Heraklovih stupova, a iza nje se preko otoka može doseći i istinski kontinent". Naravno da postoji i mogućnost, iako vrlo mala, da je Platon namjerno ili slučajno pogriješio. Skeptici i oni koji smatraju da je Atlantida mit imaju samo jedan jedini, ali neoboriv dokaz, a to je:
«Atlantida je izmišljena».
Jedan takav čvrst dokaz je jači nego stotine nepotpunih, prihvatljivih i obećavajućih. Iako bi daleko najveću vrijednost imao na primjer samo jedan jedini kamen oštrih bridova izvučen s dna Atlantika koji je obrađen ljudskom rukom prije jedanaestak tisuća godina. Ili kad bi bar jegulja mogla reći da je zalutala u Europi tražeći Atlantidu.
Zašto se u pravcu otkrivanja i dokaza o postojanju Atlantide malo radi može se samo naslućivati. Između ostalog i zbog toga jer bi se tim otkrićem vjerovatno promijenila cijela naša povijest i saznali bismo da zapravo ništa ni ne znamo. U priči o Atlantidi sve se ustvari vrti oko Platonovog zapisa i promjeni klime s posljedicama krajem kvartara tj. početkom novog doba.
Da su u ono vrijeme mogle postojati dvije ili više civilizacija na različitom stupnju razvoja, vidimo primjer i danas. Usporedimo samo New York i neku indijansku plemensku zajednicu u okolici Mato Grosa koja živi skoro na razini kamenog doba.
U ovom tekstui je opisan uzrok nestanka Atlantide kao posljedica pada asteroida. Pad asteroida ili nekog drugog tijela je jedan od najrealnijih uzroka katastrofe. To nam pokazuju okolni planeti i naš najbliži susjed Mjesec čija je površina išarana kraterima različitih veličina. Kao i sve knjige o Atlantidi i ova radnja može završiti s početkom.
"Prije otprilike dvije i pol tisuće godina, grčki filozof Platon postavio je zagonetku čije se rješenje još uvijek ne nazire, te ne prestaje biti izazov za brojne znanstvenike."
Literatura
Tomas, Andrew: Atlantis From legend to discovery, 1972.
Atlantida od legende do otkrića (prijevod Dragutin Hlad),
Zagreb: Misl, 1999.
Heyneck, Dave R.: Atlantis The lost continent, 1997.
Atlantida iščezli kontinent (prijevod Davorin Horak),
Zagreb: Zagrebačka naklada, 2001.
Muck, Otto: Alles über Atlantis, 1976.
Atlantida potonuli kontinent (prijevod Damir Mikulčić),
Zagreb: Izvori, 1998.
Simon E. Phillips: Secrets of the Pyramids, 1992.
Tajne piramida (prijevod Zdenko Vlainić),
Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997.
db
svibanj neke godine
Nema komentara:
Objavi komentar